|
|
Lat. stibium, sivo-bijeli metal, gustoće 6,69, na običnoj temperaturi vrlo krt, slabe električke vodljivosti. Grijanjem iznad tališta sagorjeva uz razvijanje bijelog dima bez mirisa. Topi se u jakim kiselinama stvarajući soli. Osim sive, antimon je poznat i u drugim nepostojanim modifikacijama (žuta, crna i tzv. eksplozivna modifikacija). Najvažnija mu je ruda antimonit (stibnit), Sb2S3, poznat već 3000 PK. Iz prethodno koncentrirane rude antimon se dobiva na više načina (postupkom prženja i redukcije, taložnim taljenjem sa željezom, direktnim taljenjem rude u šahtnim pećima ili hidrometalurškom preradbom rude), a dobiveni proizvod čisti se od primjesa (željeza, sumpora, arsena) pomoću plamene ili elektrolitičke rafinacije. Metalni antimon sastavni je dio važnih legura, a zbog primjene u vojnoj industriji smatra se strateškom sirovinom. Glavne legure antimona su tvrdo olovo (s olovom i nešto kositra), bijela kompozicija (s kositrom i bakrom) i britanija-metat (sa 90% kositra).
Spojevi antimona: Antimon (III)-sulfid (krudum), Sb2S3, međuprodukt je pri proizvodnji metala iz antimonita, a poznat je u crnoj (kristalnoj) i narančastoj (amorfnoj) modifikaciji. Antimon(III)-oksid, Sb2O3, dolazi kao mineral valentinit i senarmontit, služi u proizvodnji emajla, bijelog stakla, kao bijeli pigment i u galvanotehnici. Antimon(III)-klorid, SbCl3, higroskopna masa, upotrebljava se i kao katalizator pri organskim reakcijama i kao reagens. Kalij-antimonil-tartarat, K[Sb(OH)2C4H2O6] x 1/2H2O bezbojni kristali, služi kao močilo u proizvodnji boja i kao anestetik u medicini. Opća encikopedija (1977) 3. izdanje (osam svezaka). Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb. |
||||||||||||||||||||