 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| Uranium |
Uranium |
Uranium |
Uranij |
Uranio |
Uraan |
Uran |
Urânio |
Uranio |
Uran |
Uranij
je radioaktivan metal iz skupine aktinida kojeg je 1789. g. otkrio M. H.
Klaproth u uranijevom smolincu (UO2). Elementarni uranij dobio je
Peligot 1841. godine redukcijom anhidrida uranijevog klorida kalijem.
Ime je dobio po planetu Uranu. U elementarnom stanju poput srebra bijel, razmjerno mekan i težak metal (rel. gustoća 18,685); smrvljen u prah, polako reagira s hladnom, brže s vrućom vodom. Zagrijan, izgara na zraku u oksid U3O8; s halogenima,
klorovodikom i sumporom spaja se na sobnoj ili malo višoj temperaturi; s dušikom tvori nitride, razrijeđene kiseline lako ga otapaju uz razvijanje vodika; lužine na njega gotovo nikako ne djeluju. Uran je radioaktivan, izotopi U-238 i U-235 »praroditelji« su dvaju od tri poznata
radioaktivna niza. Uran je u svojim spojevima po raširenosti u Zemljinoj kori između antimona i platine; ima ga dakle više nego srebra, joda, kadmija, žive i bizmuta. Poznato je oko 80 uranskih minerala, od kojih najviše desetak dolazi u obzir kao rude. (Najvažniji su od njih:
uranov smolinac, uranit, UO2 (Rusija, Kanada, Zair) i njegova varijacija kleveit (Norveška), karnotit, uranilvanadat (Zair, Colorado,
Utah) i nadalje torijanit (Th, UO2; Šri Lanka) i torit, tj.
torij-silikat (ThSiO4) koji sadržava do 22% U3O8 (Norveška). Uran se dobiva iz smolinca otapanjem u sulfatnoj kiselini (pri čemu nastaju uranilsulfati) ili u otopini sode (pri s čemu nastaje uranilkarbonat), taloženjem uran-oksida magnezij-oksidom, odn. natrij-hidroksidom i redukcijom oksida ugljenom u el. peći. U primjeni su i metode s pomoću ionskih izmjenjivača i ekstrakcije organskim otapalima. Metalni
uran služi za proizvodnju nuklearnog goriva. Najjači su proizvođači uranove rude SAD, Rusija, Kina, Kanada, Španjolska, Francuska, Češka, Australija, Zair, Južnoafrička Republika, Madagaskar, Argentina i dr.
Slika 1. - Ova
slika je preuzeta sa
www.chemsoc.org stranice.
Prikazuje
Uranij u elementarnom stanju.
Spojevi urana. U spojevima je uran tro-, četvero-, petero- i šesterovalentan; najstabilniji su spojevi šesterovalentnog urana. Uran-dioksid
UO2 je smeđ do crn prah, netopljiv u vodi, teško topljiv u kiselinama, s talištem 2176°C. Uran-trioksid UO3 tvori narančasto-žuti ili poput opeke crveni prah netopljiv u vodi, topljiv u
kiselinama; nastaje pri slabom grijanju uranilnitrata, a pri jačem grijanju prelazi u uran(IV, VI) oksid, U3O8 ili UO2
x 2UO3, koji tvori zelene do crne mase netopljive u vodi, a topljive u kiselinama. Od spojeva urana s halogenima važan je uran-tetrafiuorid UF6, svijetlo
žuti ili bezbojni kristali koji na sobnoj temperaturi sublimiraju, a topljivi su u vodi, sumporougljiku, alkoholu i eteru; proizvodi se u procesu odvajanja izotopa U-235 (nuklearno gorivo) od U-238. Uranilacetat UO2(CH3COO)2
x 2H2O, žute fluorescentne rompske prizme, upotrebljava se kao reagens u analitičkoj kemiji. Uranilnitrat UO2(NO)2
x 6H2O - poput limuna žuti, higroskopni kristali sa zeleno-žutom fluorescencijom, lako topljivi u vodi, alkoholu i eteru - nastaje pri otapanju uranovih oksida u nitratnoj kiselini; upotrebljava se u fotografiji kao pojačavač.
Opća encikopedija (1977) 3. izdanje (osam svezaka). Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
|
Info
ovosti
Općenito
o elementu
