|
|
MAGNEZIJ, kemijski element iz grupe zemnoalkalijskih metala. U prirodi vrlo raširen samo u spojevima; ima ga u prirodnim vodama, osobito u morskoj, u biljkama (sastojak je klorofila) i životinjama (u kostima, krvi i mlijeku); sastojak mnogih minerala i stijena, napose silikatnih (serpentin, olivin, azbest i dr.) i karbonatnih (magnezit, dolomit). U štasfurtskim solima, koje su nastale taloženjem iz nekadašnjeg mora, mnogi minerali sadržavaju magnezij (karnalit, kainit, kizerit, šenit). U elementarnom stanju magnezij je metal bijel poput srebra, na vlažnom zraku se brzo pokriva slojem hidroksida, u kisiku izgara i daje blještavo bijelo svjetlo od usijanog oksida. Otapa se lako u većini kiselina, pa i u slabima. Obično se proizvodi elektrolizom rastaljenog klorida, koji se dobiva iz magnezita, dolomita ili morske vode, iz posljednje preko magnezij-hidroksida koji se iz nje taloži vapnenim mlijekom. Upotrebljava se najviše za proizvodnju lakih legura. Metalni magnezij upotrebljava se također u fotografiji (za bljeskalice u proizvodnji el. baterija, kao reproduktivno sredstvo u kemiji i u vojne svrhe kao sastojina zapaljivih smjesa za osvjetljavanje ciljeva pri zračnim napadima.
Spojevi magnezija u čistom su stanju bijele ili bezbojne tvari, osim soli kod kojih je kiseli sastojak obojen. Tehnički su važni ovi: magnezij-oksid, MgO; tvori mineral periklas, dobiva se žarenjem hidroksida, karbonata ili nitrata; dobiven iz prirodnog magnezita, upotrebljava se kao bazični vatrostalni materijal za metalurške peći; kao prah dobiven žarenjem taloženog bazičnog karbonata (magnesia usta) upotrebljava se protiv hiperaciditeta u želucu, kao prašak za posipavanje i dr. U slične svrhe služi i smjesa oksida s magnezij-peroksidom, MgO2, dobivena djelovanjem H2O2 na MgO. Magnezij-karbonat, MgCO3, u prirodi se nalazi kao mineral magnezit i u smjesi s kalcij-karbonatom kao dolomit. Taloženjem otopine magnezij-sulfata sa sodom ispada bazični magnezij-karbonat, koji, osušen, tvori bijeli prašak što se upotrebljava za proizvodnju drugih spojeva magnezija, kao zubni prašak, punilo za boje, papir, kaučuk i dr, u medicini protiv viška kiseline u želucu, kao blagi laksativ, kao protuotrov za kiseline, arsenik i metalne soli, kao posip za rane i dr. Magnezij-klorid, MgCl2 x 6H2O, vrlo higroskopni kristali gorka okusa, dobiva se iz karnalita ili otapanjem magnezij-hidroksida, odn. karbonata u kloridnoj kiselini, također djelovanjem klora na užarenu smjesu magnezij-oksida, odnosno oksiklorida i ugljena; služi za proizvodnju magnezija, za dobivanje magnezijskog cementa i proizvoda od njega, za konzerviranje željezničkih pragova, kao sredstvo za vezanje prašine, za gašenje vatre i dr. Magnezij-fluorid, MgF2, u obliku tankog sloja na fotografskim lećama smanjuje refleksiju svjetla s njihove površine (modra optika). Magnezij-silikofluorid, MgSiF2, topljiv u vodi, služi za otvrdnjavanje betona i impregnaciju drveta (fluati). Magnezij-sulfat, MgSO4 x 7H2O, gorka sol, nalazi se u nekim mineralnim vodama, dobiva se prekristalizacijom kizerita (MgSO4 x H2O) ili otapanjem magnezita u sulfatnoj kiselini; služi za otežavanje svile, za impregnaciju tkanina, kao punilo za papir, kao močilo u bojadisarstvu, kao laksativ u medicini osobito veterinarskoj i dr. Od organskih spojeva magnezija važni su magnezij-halogen-alkili, npr. magnezij-metil-jodid, koji služe u organskoj sintezi; magnezij-stearat dodaje se puderima, a u industrijama gume, plastičnih masa, olovaka i dr. Služi kao sredstvo za matiranje, sniženje zapaljivosti, olakšanje klizanja, kao mazivo pod visokim pritiskom i dr. Legure magnezija sadržavaju najčešće aluminij (do 10%), cink i mangan (od svakoga 0,3-2,5%), rjeđe silicij, cerij, titan, berilij, bakar, kadmij. Legure magnezija su najlakši materijali koji se upotrebljavaju u tehnici (gustoća 1,7-2,0); imaju razmjerno dobra mehanička i tehnička svojstva; nedostatak im je slaba otpornost protiv korozije; prerađuju se gnječenjem i lijevanjem, obrađuju se rezanjem; služe za izradbu dijelova aviona, radio-aparata, fotografskih aparata i pisaćih strojeva. Opća encikopedija (1977) 3. izdanje (osam svezaka). Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||