 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| Niccolum |
Nickel |
Nickel |
Nikal |
Nichel |
Nikkel |
Nickel |
Níquel |
Niquel |
Nickel |
Nikal, nikalj, nikl, bijeli metal lijepog srebrnog sjaja, gustoće
8,9. Može se, poput željeza koje mu je srodno, lako polirati, kovati, zavarivati, valjati i izvlačiti u žicu; magnetičan je, ali manje nego željezo. Vodi, atmosferilijama, lužinama i mnogim organskim tvarima dobro odolijeva, ali ga kloridna, sulfatna i nitratna kiselina otapaju, osobito na povišenoj temperaturi. Poput željezne žice, i žica od nikla zagrijana u atmosferi kisika izgara uz bacanje iskara, a u finom razdjeljenju i nikal može, kao i željezo, biti piroforan, tj. spontano se zapaliti na zraku pri običnoj temperaturi. S ugljik-monoksidom izravno se spaja
dajući karbonil nikla. U obliku spojeva nikal je po raširenosti u Zemljinoj kori medu elementima na 24. mjestu (ima ga oko 0,01%). Buduci da metalni meteoriti sadržavaju u prosjeku
8-9% nikla, pretpostavlja se da je on jedna od glavnih sastojina Zemljine jezgre. Rude nikla su sulfidne, silikatne i arsenidne. Od sulfidnih najvažniji je pentlandit (Fe, Ni)S, kojeg ima u Kanadi, Norveškoj i Kareliji, od silikatnih garnierit kojeg ima u Novoj Kaledonij ,Brazilu i Celebesu, a od arsenidnih nikolit (NiAs), kloantit (NiAs2) u
kontinentalnoj Europi, Kanadi i dr. Danas poznate zalihe niklenih ruda ograničene su i
približavaju se iscrpljenju; glavni proizvodači su Kanada, Nova Kaledonija, Rusija, a najvažnija nalazišta su i na Kubi, u Australiji i Indoneziji. Tehnički važne rude sadržavaju 1-5% nikla. Metalurgija nikla
u mnogome je slična metalurgiji bakra. Koncentrat dobiven iz
rude višestrukim se taljenjem i oksidacijom prevodi najprije u sulfidni kamenac, a onda prženjem u
oksid koji se reducira u sirovi
nikal. Ovaj se rafinira elektrolizom ili preko karbonila. Metalni čisti nikal upotrebljava se poglavito za proizvodnju legure te za niklanje i platiniranje drugih metala, a i za gradnju kemijske aparature otporne prema alkalijama i kao katalizator u organskoj sintezi. Legure nikla sa željezom sluze za magnete, a legure s bakrom za kovanje novca, kao legure otporne prema koroziji, za otpornike (konstantan). Željezne legure s niklom imaju mali koeficijent rastezanja (invar), željezne legure s niklom i kromom otporne su prema koroziji
(nehrđajući čelici). Dodatak nikla mjedi daje lako obradive legure lijepa izgleda (argentan, pokfong, alpaka); legure nikla i silicija tvrde su i otporne prema sulfatnoj kiselini.
Slika 1. - Ova
slika je preuzeta sa
www.chemsoc.org stranice.
Prikazuje
Nikal u elementarnom stanju.
Spojevi nikla: nikal je u svojim spojevima
najčešće dvovalentan. Potrošnja spojeva nikla u posljednjih stotinu godina stalno je rasla uslijed razvoja niklanja i sve veće upotrebe nikal-oksida pri emajliranju željeza, niklenih katalizatora u organskoj kemijskoj sintezi i nikal-hidroksida u alkalnim akumulatorima.
Nikal-sulfat (NiSO4) nastaje u otopini kad se metalni nikal, nikal-karbonat ili hidroksid otapa u sulfatnoj kiselini. S amonij-sulfatom daje dvostruku sol, nikal-amonij-sulfat, NiSO4
x (NH4)SO4 x 6H2O, koji lako kristalizira u modrozelenim monoklinskim kristalima; upotrebljava se za galvansko niklanje. Doda li se vodenoj otopini soli nikla otopina sode, ispadaju zeleni bazični nikal-karbonati, a s alkalijskim lužinama ispada poput jabuke zeleni
nikal-hidroksid, Ni(OH)2. Žarenjem jednog i drugog nastaje nikal-oksid
(NiO), zeleni prah, koji se upotrebljava za bojenje stakla, pravljenje glazura i emajla i kao katalizator. Nikal-nitrat, Ni(NO2) · 6H2O,
smaragdno-zeleni kristali, služi kao smeđa keramička boja.
Nikal-klorid (NiCl2), zlatnožuti kristali koji daju poput trave zelenu otopinu, upotrebljava se za galvanske kupelji. Nikal-tetrakarbonil, Ni(CO)4, međuproizvod je pri rafinaciji nikla.
|
Info
ovosti
Općenito
o elementu
